Ekipa pred Šamcem

Po prelasku granice sa BiH kod Šamca pažljivo vozimo da nas lokalni običaji ne olakšaju za koju KM zbog prebrze vožnje. Čak smo bili konstantno na "vezi" putem radioveze gdje se osjetio nemir Čuleta da se sporo vozimo i da moramo požuriti iako, mi smo već stigli gdje smo krenuli samo to nekima nije bilo jasno...
U par navrata zalomila se i pjesma sa gitarom a i načela se domaća šljiva sapunjavog okusa, tek toliko da se ne uvrijede običaji (Bolje nek selo propade neg običaji). Par puta stajanje i mi smo zašli u mrak a štop svijetla na "Orlovom gnijezdu" ne rade.
Stali smo poslije Zenice na kasni ručak u restoranu nepoznatog imena ali lijepog interijera gdje je naša grupa opustošila "Meni". Izdvajam Teletinu ispod saće (peke) sa turšijom kao prilogom i naravno na kraju kraljevska Tufahija, slatko od jabuka i orasima preljeveno šlagom... Mmmmm!

Teletina ispod peke

Primjećujem da cijene jela u BiH su identične našima stoga tko želi jeftino mora se potruditi naći kakav zabačeni restoran ili čevabdzinicu ili praviti tkz. "Daskovaču" ili, otići u Konzum i nakupovati svoje jelo pa ga nadaskati i tanjiti.
Bilo kako bilo, mi smo račun platili i dok smo izlazili vrijedni Baranjac već je izmjenjivao osigurače da bi dobili štop svijetlo. Neuspješno, masa je u pitanju, ali nema veze, zapovjedno vozilo smo postavili u zaštitni sendvić između dva vozila i gonjaj. Pravac Novi Travnik pa preko Rostova (prečacem) na Bugojno.
Uspon preko Rostova je bio naporan, mrak nas je uhvatio ali nismo se dali, jedino nam je Čule non stop izbacivao nove parametre kada dolazimo i koji nam je prolazni skor.
Nakon Bugojna dolazi na red uspon prema Kupreškim vratima (Tunel) i silazak u Kuprešku dolinu koju nismo vidjeli zbog mraka. Ako ikad putujete preko Bosne idite danju jer vizure su posebne.
Dolazak u Tomislavgrad je bio oko 23h, a planirani u 21h i mi se nalazimo sa Božom Kovačevićem, vođom lokalnih parajedriličara i na kružnom toku kod benzinske Papić osjetimo po prvi put što znaći sjever u ovim krajevima. Selimo se u obližnji kafić jer na benzi ne daju tako kasno kafu a i konobarica ima svoje radno vrijeme.
Izmjenjujemo dojmove, raspitujemo se naš smještaj koji je udaljen još 20 km vožnje prema Livnu i dogovaramo se za sutrašnji dan.
Sa pićem nas časti Božo i mi se osjećamo stvarno posebni i dobrodošli.
Oproštaj i put ka Kamešnici, Podhumu gdje spavamo...

Čujemo se sa glavnim čovjekom od smještaja Željkom Puđom i naravno, mašimo skretanje te završavamo u Livnu. Potom okrećemo vozila i vraćamo se nekih 15-tak kilometara i pronalazimo našu final destination "NK Kamešnica". Novo iznaneđenje nas očekuje, novo obnovljeni objekat sa trokrevetnim apartmanima, sve novo i mirisno. Domaćini su i više nego srdačni i daju nam na korištenje ama baš sve. I mali kafić u sklopu kluba, i svlačionicu za opremu. Sve ovo moram zahvaliti Josipu Omaziću, prijatelju i pilotu iz ovih krajeva koji trenutno živi u Zagrebu ali se svojski potrudio da se osjećamo kraljevski za vrijeme našeg boravka. Hvala ti Joza za sve!!!
Djelimo se po sobama, ja "kontam" da imam najbolju kombinaciju za spavanje i to HR100 i Edo koji ne hrću dok, najlošije prolazi "bitnica" Jerry, Kova i Baranjac koji su toliko hrkali da su se čuli i kroz zatvorena vrata.
Otuširali smo se i oko 1:30h utonuli u san. Ne, ne, još nije završio dan... Tokom noći jebemti, čujem Edu kako cokće u toj tišini smirivajući Hrstu da prestane hrkati. Skoncentriram se da ćujem kako hrće Hrsto i primjećujem da samo dublje diše... Pomislim, al je osjetljiv taj Edo i zaspim. Opet nakon nekog vremena čujem coktanje i tako par puta do jutra, e sad mi je dosta i kažem Edi "Opali ga nogom jebemu da prestane hrkati pobogu više i coktanje i hrkanje" na što mi Edo odgovara, "Pa ti hrčeš jebote"... Muk!

NK Kamešnica, naš smještaj

Drugi dan - petak

Svanulo je predivno jutro sa podosta vjetra no, prvo kava pa doručak. Kada smo se malo "otkravili" shvatili smo da od današnjeg dana što se tiće letenja nema ništa ali, nema veze, priroda je toliko impresivna i dan tako sunčan da smo odlučili posjetiti Livno. Tako je i bilo, i oko 15h smo dobili informaciju od Bože da je lokalni pilot Filip na brdu Lib i da je vjetar oko 11 m/s na udare i do 18 m/s što znaći da nema letenja, barem da padne na 7 m/s,ali, da treba otići na brdo za svaki slučaj.
Mi se sakupljamo i odlazimo bez dijela naših dečki koji "planduju" u Livnu i ubrzo se nalazimo na kružnom toku kod Tomislavgrada sa Božom i krećemo putem ka Libu koji je i više nego impresivan. Okruženi oko nas sa Vran planinom, Tušnicom i Kamešnicom te Libom u nama ravničarskim pilotima javlja se dodatni respekt.
Zaostala ekipa se javlja i mi savjetujemo da ne dolaze za nama jer je vjetar prejak i da nabave ribu za večerašnji fiš paprikaš na Baranjski za koji je Baranjac ponio sve glavne sastojke iz Slavonije (paprika).
Uspinjemo se na Lib pješke (oko 20 min), na najniže mjesto odakle se može polijetati i na tom mjestu je nekoć postojala Rimska Citadela i na kojoj je po predaji 925 godine krunisan Kralj Tomislav. Od toga mjesta ostali su samo ostaci zatpani kamenjem iz kojeg se nazire nekoć moćna citadela. Gore nas sačekava Filip, pilot koji je zagazio u 60-te godine, pravnik po struci i smirenog govora. Pogled puca na Duvanjsko polje i ja osobno uživam u vizurama te uopće nisam nesretan što nećemo letjeti.

HR100 na jugozapadnoj strani LIB-a

Malo obilazimo tu planinu i donosimo odluku da se spustimo u mjesto i popijemo kavu. Vjetar je ovaj put pobjedio i mi poštujemo Njegovu volju.
Poslije dogovaramo sutrašnji dan kada bi vjetar trebao biti slabiji ali i dalje sjevernih smjerova i donosimo odluku da odemo malo dalje, do Kupresa gdje ima druga ekipa koja leti pa se dogovaramo gdje krećemo i za to vrijeme javlja nam se ekipa koja kuha fiš da požurimo i da kupimo tijesto i kruh. Nagovaramo Božu da ide s nama i mi utiremo put ka našem drugom domu.

Dolaskom pred NK Kamešnicu Baranjac krčka fiš koji jebeno dobro miriše, miriše na našu Slavoniju što budi uspomene iako je riba iz Buškog blata, šaran i som koji su i više nego jeftiniji kod nas. Pripremamo tanjure i zauzimamo svoja mjesta te počinje večera. Fiš je i više no dobar, grabe Livnjanji i Duvnjani, ima ga i preveć i ja grabim dva puta. Dan je zaokružen, i osobno sam zadovoljan. Sutra je novi dan i treba ranije ići krpe, a mene jedino brine dal ću opet hrkati?!
Nisam čuo coktanje od Ede što smatram da nisam hrkao i tako uplovljavam u novi dan... Naspavan.

Rimska Citadela zatrpana kamenjem na kojoj je 925. godine krunisan Kralj Tomislav

Treći dan - subota

Subota se čini kao najizgledniji dan za letenje ali nikako da nas ostavi na miru taj Sjever...
Odlučujemo se otići na Kupres i pri tom putu kupimo Božu i krećemo putem Stožera.
Na Kupresu dočekuje nas Zvonkara i Beki na benzi i mi pratimo njihove odluke a ona je da se ide na Gradinu, brdašce visine 130 AGL okrenutno na SE. Uspon sa kombijem biva izazov jer je u podnožju prekriven travom koja je vlažna pa iz prvog pokušaja ne uspijevamo se "zakačiti" te kombi samo raskopava zemlju u mjestu. Odmah tu uleću Bosanci koji daju instrukcije kako se penje na brdo, i zaključak je, uzeti zalet a par "jačih" pilota neka sjednu na kraj kombija, na zadnju vuću i ide pokušaj drugi. Sve se to odvija u nečijem dvorištu gdje ljudi pripremaju zimnicu, čini mi se peku pekmez...?! Ponovo zalet i kombi grabi na start. Na pola puta Edo javlja sa se osjeti antifriz i uskoro pojavljuje se bijeli dim?! Ništa, ne smijemo sada stati i uskoro dolazimo na start.
Zvonkara kaže, "Ma ne brini Stari, to će ti sad sve u trenu ohladiti Kupreška bura" i mi okrećemo kombi u vjetar, kao da će poletjeti te otvaramo haubu motora... Zamisli... Edo je zaboravio zatvoriti čep od hladnjaka kad je dan prije dosipavao antifriz i tako smo se vozili oko 60 km?!
Vjetar na startu ubija šakama, između 8-10 m/s, opet se osjeti da se neće letjeti ali, vadimo naša krila i između dva udara izljeću domaći piloti. Brdo drži, a vjetar mijenja snagu i za 50 % i onda opet udara svom svojom silinom. Kad je malo popustilo dajem Tomi da starta sa Loverom bez speeda (?) i Tomo odradjuje start odlično, prati mali greben brda i ostaje oko 10 min, no u jednom trenutku biva zakucan iznad starta. Po držanju krila vidim da je i termično pa se odlučujem poslati ga na slijetanje i on se izvlači van brda na slijetanje. Tada izlijeće i Kova i Guljaš koji preko pola sata drže greben ali tada počinje jako termično ispucavanje Guljaša u nebo.

Morelli i Baranjac u tandemu na Gradini

Vjetar je smanjio ali udari ostaju i previše jaki tako da donosim odluku da tečajci neće danas izlijetati i mene pola sata pila Baranjac da izletimo tandemom na što sam ja pristao imajući aduta u ruci a to je naša težina preko 250 kg. Čekali smo preko 10 min da vjetar popusti i startali smo na 3 m/s i savršeno odradili start iako Baranjac nije htio trčati pa sam ga morao gurati ispred. Poletjeli smo i pokušavam držati brdo ali polako curimo. Nikako da se Baranjac ubaci u stolicu i non stop se cimamo ubacivajući njegovu guzu u stolac. Na par mjesta nas je podiglo ali čisti balon i mi se brzo odvajamo prema sletištu i sigurno prizemljujemo. Nema toga vjetra koji bi nas dvojicu držao!!!
Startao je i Božo i Jerry i svi su kapnuli jer je vjetar popustio ali na udare je pokazivao svoju snagu.
Mi smo donijeli odluku da idemo na omanje brdo (30 m AGL) vježbati dizanje krila a Guljaš i "starija" ekipa je ostala na Glavici čekati svoj trenutak. Kasnije saznajemo da je Guljba izletio i pod full spedom jedva išao naprijed. Čudnovat je i moćan taj Sjever...
E da, na benzi Papić još jutros smo se kladili na Hrvatsku protiv Izrela i svaki je uložio 5 KM pa ako pobjedimo dobivamo 125 KM (70 €) što ide u prilog Majorovom dodatku od 400 kn za istu svrhu. Valjalo se vratiti doma prije tekme i mi sa zalaskom sunca vraćamo se doma umorni i gladni i kupujemo u lokalnom "Konzumu" materijal za roštilj. Cijela ekipa se po povratku okupila oko Kove koji je bio majstor od roštilja i napekao oko 6 kg mesine.
Roštilj perfektan a tekma još bolja... Dobili smo opkladu!!!
Potom veselje i pola ekipe odlazi na spavanje a pola... tko zna gdje?!
Dogovor je da sutra idemo na Kupres ponovo jer se javio u međuvremenu i Dino iz Zenice kao i Alba iz Mostara da se ekipa okuplja na Kupresu i da je riješen prijevoz kamionom na Stožer ali se starta na Sjever (opet), a taj start je full zajeban jer, ako iscuriš moraš sletjeti na neku livadicu na pola brda a ako to ne uspiješ sljećeš među mine... Fala, dosta nam je mina, idemo na brdo Jaram isto na Kupresu ali nasuprot Stožeru i visinskom razlikom od 550 m AGL-a.

Četvrti dan - nedjelja

Zornica... kavica... daskovača i pokret pema Tomislavgradu po Božu pa putem Kupresa.
Vrijeme idilično, vjetar je popustio iako opet igra na kartu sjevera no, čini se da će danas biti "PRAVO" letivo. Pokret, i u TG podižemo našu opkladu te se upućujemo na Kupres koji je između ostalog na 1120 m ASL-a.
Odlučujemo ipak ići na Jaram koji je iznad Ski hotela ADRIA ali, fali nam prijevoz na start.
Božo odlazi u hotel i nalazi vlasnika hotela koji nam "posuđuje" svoj Pajero Mitsubishi 4x4 s kojim bi se trebali sa lakoćom ispeti na vrh. Pogled na Jaram je impresivan samo da smo gore.

Vrh Jarma i prostrana livada sa koje se starta

Pošto se može potrpati samo 4 čovjeka i vozač, u prvoj grupi gore ide Božo kao vozač, Kova, Čule, Marko, Guljaš i odlaze kroz šumu u nepoznato.
Mi smo u išćekivanju njihovog javljanja putem radioveze ali oni se gube na pola brda.
Napokon se pojavljuju na lijevom grebenu i polako grabe prema vrhu.
Izlaze sa stražnje strane brda, i pješaće do poletišta nekih 5 min. I mi ih vidimo. Prvi dojmovi su savršeni, vjetar oko 5 m/s, čisto čelo i prvi će startati Marko, pilot iz Tomislavgrada.
Paralelno čujemo kako ostala ekipa ide na stožer i od tamo polijeće. Kova se javlja na stanicu i kaže da je Jaram lud, a da je Čule kad je izbio na start jednostavno umuknio i više nije preračunavao sve čemu se može uzeti mjera.... :-)
Vjetar na startu malo mijenja smjer, dolazi sa desnog boka i upravo izljeće Marko ali ima jedan abort. Ponovo se priprema i starta uspješno, slabo drži padinu i ubrzo je na slijetanju. Mi nikako ne možemo dočekati đip da nas odpelja gore a Kova javlja da je vožnja gore poseban doživljaj i kaže da ljudi plačaju i po 100 € za takav Off-road... Znao sam da će biti ludo do gore voziti se i nikako da više dodje Božo po nas.

Jaram - dečki dolaze na start

Uskoro izljeće Guljba i drži brdo, jedri a za njim izljeće i Kova. Zajedno su već preko 20 min. U zraku i peglaju. Mi na sletištu kao na iglama i dolazi napokon Jeep po nas. Ukrcavamo se, htijeli bi što više nas da stane unutra ali ne ide i u sljedećoj turi idemo gore Marac, Šele, Edo, ja.
Vožnja do gore je strava, gdje sve može proći jeep to je čudo. Grabi preko kamenja, gudura, provalija sa desne strane, nagib i do 30 posto, skoro da se hoćemo prevrnuti unazad... Nije mi svejedno ali ćutim... Božo se zeza da bi mogli naići i na medvjeda i to mi se ne čini kao šala.. Kontam, ako budemo morali pješke dolje, mene bi garant prvog kada bi nas ošacovao onako od oka, ja bi mu dostajao tamo do Božića... Ali, evo nas ubrzo podno vrha sa zadnje strane brda.
Nabacujemo opremu na leđa i lagani uspon po bijelim stijenama i te ubrzo izbijamo na sami vrh.
Pogled prema dolje... Vauuuuuuuuuuuu!!!!!!!!

Jaram - Čule na vrhu bez riječi

Pregledavam start i pripremam Čuleta da izleti. Zadajem mu pravac i podešavamo radioveze. Preuzeti će ga Kova po slijetanju koji je maloprije sletio i Čule se ukopćava. Koncentracija i starta, savršeni prednji start ikao je vjetar malo bočni no odrađuje sve po školski, odlazi na slijetanje.
Sljedeći je Edo, stari panonski vuk bijele brade. Ukopćava se i starta prednjim startom, isto savršeno te i on odlazi na sletište. Vjetar je popustio na 1-2 m/s i dolazi sa boka. Kažem dečkima da startaju jer kako zalazi sunce za brdo tako će i vjetar promijeniti svoj smjer i jačinu. Starta Šele pa potom Marac i nitko više ne uspijeva držati brdo jer nema dovoljnjog vjetra ali, i ovo je predivno.
Potom lansiram i HR100 koji je došao sa zadnjom grupom i na kraju ostajem sam na startu sa Filipom, nekim Bosancem i Guljbom koji se utrpao za još jedan let... (Advokat)!
Predposljednji start, vjetra ima jedva a moja nova dama Valkyra (Omega 7) fino se diže u slabom vjetru obrnutim startom. Okret i spotaknem se na rupe na startu koje su prekrivene visokom travom ali izljećem kontrolirano. Zadajem se lijevo, desno, pokušavam ostati što bliže padini ali polagano curim. Dolazim do vrhova borova i izlazim van brda i idem na slijetanje.
Uživam.
Vizure su posebne, jesenje boje žutoga dominiraju nad crnogoricom i Kupreško polje smiruje misli. Zamrznuti trenuci vječnosti su ugravirani u dušu i nema tu više mjesta za ikakav problem. Jednostavno kliziš prema dolje, moja Valkyra nježno prede slušajući svaki moj mig i mi vrtimo iznad ski hotela. Gledam u sobe, na krov, igralište, gledam dečke dolje, vario na tren poremeti idilu i javi dizanje 0.5 m/s pa zavrtimo to ali to su baloni koji posljednjim trzajima idu prema nebu.
Polagano curimo i ja planiram slijetanje.
Slijetanje više nego dobro, okret krilu i povlačenje komadi da je umirim te naklon.
To je ta priča, to je Sloboda...
Kada smo se svi sakupili otišli smo na kavu u ski hotel zahvaliti gazdi na Jeep-u i okrećemo kombi na povratak. Ali, Bosanci koji su letjeli na Stožeru i to neuspješno jer nije bilo dovoljnjo jakog vjetra okupili su se kod Gradine i peku roštilj pa nas pozivaju da ime se pridružimo. Kupujemo par litara vina i dolazimo do njih koji su naložili logorsku vatru.
Vatra miluje po licu, dok sjeverac daje svoj znak da je još uvijek prisutan. Izmjenujemo po koju šegu, ali, najbolja fora je bila to što je Zvonkara uhvatio našeg Edu i rekao mu "Ma stari, dođi, letjeti ćeš ti samnom, nema tu problema, gdje ja tu i ti"... Kod Bosanaca nema puno priče, ideš Đurđa pa kako bilo... Svi smo se smijali, a od tada Edu zovemo "Drug Stari"!!!
Ispalo je da je Jaram bio pun pogodak!
Vraćamo se za prvim mrakom prema NK Kamešnici gdje smo u obližnjoj gostionici dogovorili janje za 20h. Gladni i zadovoljnji, u kašnjenju dolazimo onako prašnjavi i prljavi u gostionicu i zauzimamo pozicije. Dan još nije gotov, a kad će... nebo zna!

Roštilj podno Gradine

Nastavit će se...