Morelli

Vlašić

Iskustvo s Vlašića

Opako brdo... 1445 m/nm, AGL 945 m, proljetna termika...?!
Ovo iskustvo me je vratilo na početak "obuke"! Od jučer drugačije
razmišljam što se tiče PARAGLIDINGA! Nakon serije samouvjerenih startova na Slatniku, Szegedu, bio sam uvjeren da sam došao na onu osobnu razinu kada puno toga znam, vješto baratam krilom, tehnikama i letim u svim uvjetima... Nažalost, shvatio sam da sam na skali od 1 do 10, čista dvojka (2)!

Ovakvo brdo, a većina terena u HR su slična, zahtjeva dužno štovanje, a Paragliding na njemu je sasvim nešto drugo od onog koje prakticiram u svojoj "bašti" i na vitlu!
O tome se ne može puno pričati, to se mora doživjeti da bi se znalo o
čemu pričam!
Mnoge moje teorije o PG su jučer potopljene kao brodovi od papira!
Najgore je od svega biti uvjeren da znaš, kad ono nemaš pojma!

Da krenem polako:
Sama priprema na letenje u BiH je već podosta uzela mojeg mentalnog
angažmana jer sam "kopao" kombi 8+1 od firme, pa financijska potpora koja je bila izvjesna do samog kraja. Vrlo loše spavanje od treme, pa dizanje u 4h ujutro, po kupljenje ljudi po OS i put za Brod! Tamo nas je čekao Joza i Zvonce, i nakon utovara krenusmo ka Bos. brodu!
U Bosni raspašoj. Do Travnika smo naišli na barem 15 patrola koji čupaju aute iz kolona ko kakve zvjeri otimajući im posljednje KM, a ja bez love, vozim službeni auto, sav na iglama! Hvala Bogu, sve je prošlo OK jer me je Joza konstanto stopao i dovodio do granica STOLIRANJA kombija (50 km/h)!
Nakon 5 h vožnje, napokon stižemo u Travnik a ono Vlašić puca po šavovima samo što ne reži!
Majko moja koja bundeva...
Našli smo se tu sa Jozinim instant letačem FAHROM, koji je naučio letiti što kroz VHS produkciju, što je nešto pročitao, a većinom preko mobilnog...
Idemo gore, nema se stajanja, pa asvaltiranim putem gore! Prvo mi se g.... smrzlo od serpentina, zavoja bez zaštitne ograde, odrona kamenja koje smo izbjegavali putem gore i lavine snjega koje "vise" nad cestom!
Kad smo došli gore, puca vidik glava boli!
Tu smo se israli (neki), i to u čobanskoj kućici tako da čobana grije preko noći, a potom pregled poletišta! Tek danas shvatam to "sranje" na startu! Srati na startu znači da si DOBAR pilot, da ti organizam reagira na adrenalin, da kontroliraš situaciju...
Gore sve pod snjegom! Start kratak, a najednom provalija bratko do Japana jebote! Nema drveća, samo kamen i kamen i kamen!
Ajmo širit opremu, a ja sve bi-nebi, pa daj da zapalim koju, pa suha usta, pa bi malo uživao u pogledu i te fore!
No obavili i to, i Zvonce će prvi! Joza nas konektirao s radiovezom, objasnio gdje slijećemo i...
Zvonce digne glajd, sve 5, vjetar čelo, možda malo bok, 2 m/s, i
zastane jer mu se podvila lijeva strana krila, malo, te drži i nedaj te odeeee bajo! Čim je odljepio, ode gore ko rukom nošen, ma milina ono!
Došao red i na mene! Gledam A linije, čiste, sve OK! Ma možeš ti to care mislim si! Dizao si Glajd prošlih 5 puta ko Mike Kung! Joza smiren, ajmo Morelli, koncentracija...
Zalet, kad ono nema nikakvog otpora... Trčim, trčim, i polako kao da posustajem kad osjetim PUNI SE!
Dobro je, samo mi nešto teško ide i odjednom ode krilo iznad ko strela!
Prvi put sam osjetio u životu da će me preletjeti i zakočim ga, stabiliziram i stanem. Joza veli ABORT i ukopam se ko tenk na rubu litice! Preleti me glajd i padne ispred mene!? Koji kurac ABORT, šta nije bilo dobro?! Pa Care što si stao, šta ovo šta ono, ništa tu ja ne kužim i ajmo ponovo!
Uto dolazi moj brat, gledat će me prvi put, a meni neugodno!
Ajmo ponovo, odlučnije veli Joza!
I krećem drugi put, dižem glajd kad ono kasni desna strana koja mi nikad nije kasnila, podtrčim pod nju digne se al se glajd zanese pa zaklopi mi lijevu stranu i korigiram ja to kao, no strmopizdim se niz padinu negledajući gore šta se dešava! Zanese me u lijevu stranu (zatvorenu) i krenem ko metak na stijene no tu se napuni zatvorena strana (pretpostavljam) i 30 cm od guzice idem do tada neviđenom brzinom iznad kamenja?! Korigiram smjer i povučem komande da izglajdam te se odvojim od kamenja te to se i dogodi! Sad je sve 5, letim, dizanja, i više radi Joze i drugih glumim da pratim padinu, kao jedrim...
Samo da se dokopam livade i odo na ćevape, jebo ti ovo!
Sve ostalo je bilo OK, nešto malo lupka termika, slijetanje za 4 (1-5) i pakujem Glajd!
Tada sam znao da neću ponovo gore!
Nakon toga odstarto Joza i ostao tamo gore nekih 30 min. pa i on sletio!
Sve dobro, nisi ovo, nisi ono no sve je OK, a ja bi se ubio!
Odvezao sam ih drugi put, zapalio, snimio Clip kako polijeću i otišao na ćevoše dok je Joza Glajdao negdje tamo, gore, sretan!!!
U biti, nema opuštanja NIKAD, nema forsiranja, jednostavno NEMA
ZAJEBANCIJE S OVIM!
PUNO RADA na zemlji, dizanja glajda, i polako ići dalje!
Možda to i nije bilo tako strašno onima koji su gledali, no meni se to nikad nije dogodilo prije pa me je malo prepalo?! Naravno da idem opet na Vlašić, no sada sam beba... ma-ma-ma-ma...!

LP

Morelli

Shele

Strah

I. dio

Strah,
definicija koju razvija adrenalin, definicija koju su od početka svijeta ljudi koristili za zastrašivanje, ali i za napredak. Tko se nosi sa strahovima svijeta, taj je i njegov gospodar. Ali tko sije uokolo strah, taj je i vladao svijetom. Tko je pobijedio strah, pobijedio je i sam sebe, a u toj je vječnoj borbi otvorio vremenska vrata u svijet Šamanskih vračeva, drevnih Alkemičara, Gnostika, Metafizičara, i svih ostalih sanjara koji su živjeli svoje snove. Svi su oni davno postavili pitanje koje pokreće strahove: što je istina, ono što sanjamo ili ono što živimo? Nekima su odgovori na ovakva pitanja strah, jer se boje istine, boje se svojih snova, boje se prihvatiti nematerijalnih činjenica, jer ne mogu njima otresti o stol i ubiti nečije druge snove. Zastrašivanje, je ništa drugo negoli zaprašivanje, koje traje od kada je uspostavljen prvi poredak ili osnovano prvo društvo. Laž se ustoličila među nama od samog nastanka civilizacije, a uzrokovalo ju je neznanje, strah od nepoznatog, strah od istine. Dakle, od istine bježimo kao vrag od tamjana, ne znajući da tamjan uopće ne šteti vragu. Pitanje je koliko smo daleko pobjegli i koliko smo daleko spremni otići u ovome krivom smjeru!?

Strah,
definicija koja pokreće svijet, neistraženo područje naše mašte, mjesto na koje se ne usudimo krenuti bez opasnih i smrtonosnih alatki u našim rukama. Čudo se desi svaki puta kada prevladamo neke od strahova, otvore se novi horizonti i prevladaju nas predivne spoznaje da i mi možemo vladati svijetom, da postajemo "jedni" od onih koji sada siju te iste strahove. Preskočimo li strah, ostali će nas smatrati čudnim frikovima, koji ne znaju sa kojim se strašnim vragovima upuštaju u ples. Ples koji bi svi oni rado zaplesali da izbace davno usađene laži iz svojih pogleda na svijet. Najlakše je uvijek optužiti nekoga da nije normalan, jer radi stvari koje ne čini "normalan" svijet. Opet dolazimo do pitanja: što je to normalno?! Kako bi izgledao svijet da je ljudski primat, 10.000 godina prije Krista, spoznao vatru kao prijatelja, a ne kao gnjev Boga Sunca, da je dočekao biće s drugoga planeta sa osmijehom na licu, a ne s kamenom u glavu, da je vrijeme postanka iskoristio za istraživanje svojih mogućnosti, a ne mogućnosti prirodnih sila, koje su mu utjerale strah u kosti, jer ih nije mogao kontrolirati. Što bi bilo da je onda počeo bez straha istraživati ljudske moći pogleda na svijet, da nije širio svoje vlasništvo nad prirodom i ostalim korisnicima života? I danas se borimo s istim činjenicama, ako se sada okrenemo sebi i ostavimo nametnute vrijednosti po strani, okrenemo li naše moći u zdravom pravcu istraživanja, postoji mala mogućnost da uspijemo ne izgubiti borbu sa strahom da upoznamo istinu, da se barem na trenutak susretnemo sa srećom koja je pradavna i istinska, srećom koja spava pod svodovima vječnosti, srećom koja je svima zajednička, srećom da živimo na najljepšem planetu u svemiru. Trebamo li bolji razlog za pokušaj ili ćemo jednostavno naći prvi razlog za neuspijeh.

Strah,
možemo ga zasigurno kontrolirati svojom umjerenošću, ali ne smijemo ga hraniti neuspijehom. Pobijediti ćemo ga upornošću i srcem, preskočiti ćemo ga s osmijehom i zaobići s novim uspijehom. Ne trebamo li ga uopće zaboraviti, i pristupiti životu bez straha, ne trebamo li biti svijesni da ne postoji početak i kraj, da ne postoji ta crta gdje završava uživanje, a počinje muka. Sve se vraća, sve se plaća. Pa krenimo onda ulagati u sreću, da bi nam se na kraju vratila i platila nam za naše pokušaje. Uložimo naše pokušaje u svodove vječnosti, da bi nas vječnost nagradila spoznajom da je nekada jedan trenutak čiste sreće dovoljan da bi svoj cijeli život utrošili na ponovni susret. Zaboravimo li pritom na vrijeme, ostaje nam samo trenutak, sadašnjost, a budemo li sretni samo na trenutak, u toj će sadašnjosti biti naša cijela vječnost. Jednostavno, zar ne?!
Zaboravili smo strah!
Zaboravili smo na istine koje su laži!
Zaboravili smo na vrijeme!
Znamo da je bitno srce!
Znamo da je bitna ljubav!
Znamo da trebamo vjerovati u nemoguće!
Znamo da je nemoguće vjerovati lažima!
Znamo da je svijet predivno mjesto!
Trebamo li i na trenutak odustati od mogućnosti da svojim trenutkom vječnosti obogatimo povijest postanka i promjenimo sliku svijeta?! Jedan osmijeh, jedan pogled u nebo, jedan zalazak sunca, jedan dodir srca, jedna lijepa riječ, jedan lijepi stih, otvoriti će nam vrata sreće i pružiti nam ruku prijateljstva, a onda smo mi na potezu. Koliko smo spremni uložiti u svijet koji traži toliko malo, a daje nam zvijezde, dan i noć, sunce, nebo, obzorja i otvorene poglede mora, daje nam svoje ledene vrhove i zelene nizine, vodu, zrak i hranu na svakom dohvatu ruke, hrani nas životom već milijunima godina, vrti se zajedno s nama u krugu svemira, upoznaje nas sa svojim mogućnostima na svakom koraku, daje nam šansu da volimo i budemo voljeni, daje nam šansu da stvaramo i mijenjamo svijet, daje nam priliku da letimo zajedno s njim i njegovim bogovima užitaka. Budemo li svoje osjećaje prema svijetu skrivali u rukavu, nikada nećemo poletiti prema zvijezdama. I zato, odbacimo laži i krive predrasude, otvorimo srce, uhvatimo pravi trenutak i krenimo u let prema svojim zvijezdama. Hopa, cupa, 1, 2, 3... Juuuhuuu!

II. dio

Strah,
je i pozitivna strana naše svijesti, kreativno je polazište ljudske racionalnosti, u suprotnosti s totalitarizmom gluposti. U nedostatku straha pravimo iskorake izmedu života i smrti, šećemo granicama postojanja, dovodimo u opsanost sebe, a i osjećaje naših bližnjih, kojima smo i mi nezaobilazne zvijezde istoga svemira. Nepostojanje straha izaziva i divljenje, ali i suze. Tanka je granica između slave i tragedije, dovoljan je potez previše i naši snovi će postati dio kolektivne svijesti, a mi ćemo završiti kao još jedna priča, čiji će se sadržaj pričati dok traje sjećanje, a onda ćemo nestati u zvijezdama vječnosti. Doći će novi ratnici svjetlosti, nove priče i novi strahovi. Pomicat će se i dalje granice ljudske sposobnosti, ili granice ljudske gluposti, pomicat će se okidači straha sve dalje, do novih gluposti koje će jedne zadiviti, a druge unesrećiti. I zato oprezno sa strahom i bez njega. Tu smo da svjedočimo svojim postupcima, ali i potezima drugih ratnika, da pišemo povijest trenutka zajedno, a ne da našu povijest piše netko drugi. Samo ako pobjedimo strah i obuzdamo pomicanje njegovih granica, biti ćemo pobjednici koji će koračati kroz nove trenutke, jer do zvijezda nikada ne koračamo sami. Dovoljno je široka i duga staza prema sreći, da bi je rezervirali samo za sebe, a i na koncu putovanja tu sreću moramo s nekim i podjeliti. Moramo djeliti i svoje strahove, jer time ćemo spriječiti nečije gluposti, usporit ćemo utrku tragedije i junaštva, spasit ćemo nečiji osmijeh, ili ćemo dobiti dobar savijet života koji će nam otvoriti oči pred ponorom neznanja. U ovoj nam je priči strah i prijatelj, jer moramo ga zadržati na granicama koje prelazimo, da bi svjedočio svim budućim ratnicim na istome putu prema zvijezdama.

Strah od letenja,
strah od visine, strah od dubine, strah od padanja i propadanja. Nećemo ulaziti u pitanja tko se boji, a tko se ne boji tih strahova, preskočit ćemo analize i uzroke, a poletit ćemo s onima koji su te strahove preskočili. Onaj tko se boji visine i letenja, možda i ne treba uzimati tu terapiju za preskakanje straha, što ne znači da ne treba iskušati sreću. Kao i u svim aktivnostima, čovjek u svojim borbama koje vodi svakodnevno, odlazi sve dalje u pokušajima za uspijehom, teži pobjedi na sve načine i koristi nove strategije, kako bi ostvario cilj, kako bi pobjedio sam sebe, kako bi bio bolji i brži od svojega "ja" iz početka priče. Na tom putu se često susreće sa porukama na granicama izdržljivosti, koje su ostavili predhodni prolaznici, a na njemu ostaje da procijeni koliko je spreman daleko doskočiti svojem "ja" i svojim sposobnostima. Svatko od nas zna svoje ciljeve? Svatko je siguran u svoje postupke? Sigurni smo u sebe do trenutka pogreške, male i nezamjerive, velike i kobne, do skretanja s cilja, do odustajanja od borbe, do bježanja od istine ili straha. Pametni smo onoliko koliko ćemo dobro procijemiti naše postupke, kako u životu, tako i u letenju kroz naše snove. Ne trebamo činiti stvari sebi koje ne želimo da se dese drugima, i obrnuto. Trebamo se pametno držati straha koji će nas čuvati od tih i takvih putovanja u nepoznato, koji će nas podsjećati da smo dovoljno hrabri da tim i takvim stvarima kažemo NE!!!

Strah,
definicija koja će pametne podsijećati da je vrijednost trenutka bitnija od prisiljenog ishoda, da snovi nekoga drugoga nisu i naši snovi. Poštujmo izbore pametnih i njihovi će postupci nagraditi naše neznanje, strpimo se u učenju formula za pobjedu. Promatrajmo i učimo na greškama drugih i produžit ćemo san, makar na jedan dan. Sa izlaskom novoga sunca izlaze i nove mogućnosti, okreću se nove stranice i zablistaju neke sasvim nove zvijezde. Zadržimo u svakom trenutku radost, sreću da uvijek možemo birati, i da se trebamo radovati našim izborima, a ne dozvoliti strahu da ubije našu potrebu za konzumiranjem stvari koje nas čine sretnima. Nagrada koja uvijek leti tu negdje iznad nas, strpljivo čeka da ju dohvatimo i sigurno neće nigdje pobjeći, jer tu je zbog nas. Nas ljudi, jedinih bića na ovoj kugli zemaljskoj, koji smo privilegirani korisnici svih divota i krasota življenja. Ne trebamo svemiru pokazati da smo totalne budale, trebamo pokušati dokazati sami sebi da smo dostojni svoga postojanja, da smo barem na trenutak kolektivno vezani za dušu svijeta, i svijet će nas zasigurno nagraditi.
Dosta je bilo strahova, krenimo JAKO u konzumiranje radosti, ali oprezno i pametno, jer sutra smo opet na startu. Napisao sam ovaj tekst kako bi pohvalio razmišljanja svih onih koji poštuju ljepote svijeta, za sve one dobre trenutke koji nas čine boljim ljudima, za sve one koji koriste svoju sreću i znanje kako bi pomogli ostalima na putu prema zvijezdama. Tekst se u svojoj osnovi odnosi na slobodno letenje i važne činjenice koje su vezane za sigurne odluke u stvaranju pozitivnog mišljenja o izboru radosnih trenutaka. Pohvalio bih sve one privilegirane ratnike koji svojim primjerom zadržavaju osmijeh na licima promatrača, koji svojim letenjem kroz vrijeme ostavljaju sretne poruke na granicama vječnosti i sve one odvažne ljude koji su pomaknuli granice parasvijeta da bi i mi danas letili s njima.
Važno je znati da je sigurnost u letenju kroz nepoznato najbitnija stvar, i da nam cilj treba biti sigurno uzletanje i još sigurnije sletanje u stvarnost. Da se s osmijehom trebamo vraćati na početak i da svojim radom napredujemo na putu prema novom sutra. U ekstremnim situacijama bitna je svaka pretpostavka i konačan je naš svaki potez, ali pretpostavka da sigurnost mora biti na prvom mjestu je definitivna i nezamjenjiva. Ne smijemo dovoditi sebe ili nagovarati druge, u pozicije "vladara svemira", u odluke koje svojom formom preskaču strahove i ujedno tjeraju strah u kosti. Svaki je put dugačak koliko traje njegova staza, preskakanjem dionica dovodimo u opasnost vjerovanje u ljudske sposobnosti i nepotrebno stvaramo krivu sliku, koju će netko našom krivnjom preslikati u svoj okvir mogućnosti. Sreća će nas na takvim putevima kad tad napustiti.
Ali ako se držimo glasa svoga srca i poslušamo što nam govori situacija, pokazat ćemo hrabrost ratnika svojim odustajanjem od današnjeg leta. Mirno ćemo prihvatiti činjenicu da ima hrabrijih od nas, da ima iskusnijih pilota koji su daleko dogurali u svojim snovima. Kroz strpljivost, naučit ćemo i mi slušati šamanske vjetrove, znakove prirode, vrijeme će nam dozvoliti da i mi zajašemo na divljim krilima kroz otvorena obzorja, naučit ćemo koja je situacija za nas, a koja nije. Do tada ćemo mirno sjediti i promatrati kako to rade oni koju znaju, možda ugledamo i pokoji potez neiskustva, što će nam potvrditi našu dobru odluku, da nismo spremni za takve izazove. Ali uvijek moramo biti spremni pružiti pomoć, a u tome nema odustajanja, nema opravdanja za neuspijeh, nema promatranja. Uvijek moramo svojim primjerom zadržati taj osmijeh na granicama vječnosti.

Želim Vam svima siguran let i što više osmijeha na licu !!!

Uživajte u preletima svojih strahova, jer radosti su Vam na dohvat ruke !!!

LP

Šele

ETOsijek