dođeš, letiš, pozdraviš grad, odeš, i sutra bi opet ...

Box i Morelli druže se ispod baze oblaka.

U bazicu, u bazicu...

I. dio

Kad sam birao termin za stari godišnji ovlaš sam pukao "početak petog!" nadajući se da me statistika neće iznevjeriti. Ipak, ovako pogoditi - sutra postajem aktivan igrač lota. Petak sam (opet) proveo na Ivki, već duševno izgubljenog identiteta, pretvoren u automat za povlačenje špagica. Pomalo sam i zaboravio hrvatski a tek bolji poznavatelji mog lika i djela mogli su odgonetnuti zašto se glasam "pipipipipip" (samo oni najbolji su i shvatili da to znači "još jednu žuju vamo!"). Nešto je moralo puknut - sjedeći u ugodnom društvu pod stubičkim lipama koje se vjerojatno sjećaju doba Matije Gupca pao je dogovor za promjenu lokacije - kao idealan kandidat izabrana su istočna vrata zemlje - Osijek. Koliki utjecaj na tu možda radikalnu odluku je imala novostečena sloboda kretanja, a koliko su odgovorne tri žuje na prazan želudac, teško je reći, ali Sonja i nije pružila očekivani otpor te smo vrlo brzo imali formiran akcijski plan. Vrli organizator Bruno namah je telefonski sredio vitlo, smještaj, klopu, logistiku i sve ostalo što pristojan XC pilot očekuje. Ili smo barem mi krenuli na put obasjani srećom tog uvjerenja - ah, lažna spoznajo, ti krhko lice sreće!

Rano jutro, pola šest...

Lijenim skretanjem provocirane gume ljepljivo škripe dok Sonja uvozi golfa pred ulaz i razvlači usne u ponešto umoran jutarnji osmijeh. Njene inače nešto uže zjenice jedva se naziru kroz milimetarske proreze kapaka. Znajući uvjete u kojima smo se rastali večer prije (kad smo Neno i ja otišli kućama spavat a ona na "samo još jednu pivu na brod") ne pitam ništa već prešutnim dogovorom preuzimam ključeve. Na slavonskoj kupimo i osobu koja se na CroXC-u predstavlja kao "Mali Prelet". Naravno, dobro mi je poznat njegov identitet ali prije nego ga javno objavim poslat ću navedenom mladiću jedan kraći mail u kojem ću ga upoznati s težinom parajedriličarskog života, velikim troškovima treninga i sličnim egzistencijalnim problemima. Pa sad, sve ovisi koliko razumijevanja (naravno, u mjesečnim obrocima) navedeni bude imao za moje potrebe... Opremu i stvari za dvodnevni život u hipi-komuni relativno bezbolno je progutao karavanski prtljažnik, a ono što je bilo viška za desert su progutali Neno i Ratko (godemit! prsti brži od mozga... nikad ucjenjivač od mene!) stisnuti na zadnjoj klupi. Čak i nije bilo tako loše, Ratko je čak u jednom trenutku uspio raširiti i novine. Dok je on čitao o sranjima u Ruandi nas u prednjem dijelu vozila s neometanim pogledom na izlazeće sunce više je brinulo jedno možda manje ali dosta bliže sranje. SMS od prethodnice nije ulijevao nadu - "svi koji krenuli u OS danas popušili - od Broda zatvoreno". Isti čas u vozilu je zavladalo stanje slično nekoj njemačkoj podmornici u drugom svjetskom ratu - u mojoj glavi crvena svjetla, probijajući zvuk sirena za uzbunu, voda probija trup, baterije su pri kraju a ne možemo izroniti pred saveznički razarač. I polagana smrt gušenjem čini se prihvatljivom alternativom danu provedenom na šlepanju pod zatvorenim nebom. Grcajući za zrakom, panično predlažem Zmajevac, tu je još otvoreno. Srećom, ostatak ekipe dovoljno je pribran da me natjera proći prvom kozmičkom kraj izlaza Lužani. Prolazeći Gradišku s tihim divljenjem spomenem Habekovu majku i malo jače stisnem pedalu kako bih kompenzirao udar zraka pri izlazu iz traga Turkmenoglutransovog šlepera (zašto svaka prijevoznička firma mora negdje u imenu imati taj prok. "trans"?). Uronivši u naoblaku skrećemo na "Slavoniku", čas kasnije naplatne kućice - osim traka keš, kartice i ENC pogledom tražim izlaz iznad kojeg pise "kamasutra naplata". Jedino tako može se opisati procedura koju izvodi Sonja sa svoje, a zatim i ja s vozačke strane dok pokušavamo odgonetnuti gdje je senzor prema kojem treba usmjeriti ENC uređaj. Naravno da su svi na "sporijoj" ručnoj naplati već triput prošli... Zadovoljni poput majmunčića koji stišću crvenu tipku u nekom čudovišnom pokusu teorije potkrepljenja prolazimo konačno podignutu rampu i učas ETO nas vodi na pistu gdje su već u pogonu dva vitla. Polako se spremamo, dok smo pili kavu nebo se očistilo i sad izgleda XC-abilno. A tek je 11:30. Srećom pa sam vrijeme u kafani iskoristio da izradim nekoliko "klinki v1.0" od materijala koji su nesebično donirali Toni i Neno.

Eli, Eli, lama sabachthani?!

Prvi šlep, dečki dobro odrađuju, povlače me na dovoljno da krećem u potragu. Međutim, deset minuta kasnije nalazim se dva km dalje na polju preko kojeg sam kroz žito ganjao dust (ili je to onda wheat?) devila. Dok pokušavam nekog namoliti da brzo dođe po mene gledam kako pomalo startaju i ostali - Bruno, koji metilja oko aerodroma 10-ak minuta prije nego zajedno s Nenom počinje vrtjeti prema visini. Uskoro ih stiže Ratko. Dok konačno po mene stiže jedan od domaćih dečki gledam kako Sonju dosta nisko odnosi dosta slabo dizanje. Vraćam se unazad tri godine kad sam ju isto tako s poda (doduše, tada kroz suzne oči) gledao kako dva kilometra vrti nulu prije nego što je otišla još 50 dalje. Povijest se ponavlja, pomišljam dok vadim opremu ovlaš nabacanu u auto i slažem se kraj već spremnog Zokija. Sivilo Sonjine siluete sad je samo sitna slika soma i sitno nad Slavonijom. Na aerodromu smo ostali Krešo, Zoki, ja i domaći dečki od kojih je većina zaposlena šlepanjem. Uskoro, s poda gledam kako Krešo nestaje u visinama dok Zoki uvjerljivo curi na pola piste. Slažem se još jednom, znojan, nogu bolnih od startanja. Uvjeren sam da je već kasno, pomiren s još parsto km vožnje po sretnike koji su znali odletjeti. Kažem sam sebi "ovo ti je zadnji...".
Sajla me napušta a Compeo nastavlja tiho bibikati. Zagrizem, zaključam čeljust i polako... jednom ispadnem, Zoki mi pokazuje da je stup još uvijek tamo. Ne mogu vjerovati, sat i po nakon prvih, navrtili smo 1700 i krećemo.

Pomičem se prema Zokiju koji nešto bolje penje i uskoro kapetan isključuje znak obveznog vezanja dok sportski aerodrom u Čepinu nepovratno ostaje iza nas u smjeru 060. Na nesreću, cijelo područje od Đakova do Sl. Broda je u sjeni. Ipak Bošković odlazi u to. Smatrajući to suicidalnim ja odlučujem probati se držati istočnije gdje još ima krpica sunca. Namjerno letim sporo nadajući se da će se nebo barem malo otvoriti i omogućiti mi brzi nastavak niz vjetar. Srećom pa Đakovo ima katedralu tako da uspijevam sam ispraviti vlastito uvjerenje da vrtim 2m/s iznad Vinkovaca. Baza na 2000 i naprijed za Brod se slaže kumulostrada koju bih sa 60 km/h morao dohvatiti za čas.

Krećem, ali za 5 min. tih nekoliko kumulusa postaje velika raspuhana masa vlage. U očito pogrešnom uvjerenju da ispod toga ne može držati nemam izbora nego okrenuti nazad u vjetar i nadati se da ću stići do komadića sunca prije nego što pod stigne do mene. S 13 km/h to nije nimalo lak zadatak.

Zadnja stanica Vrpolje, svi napolje!

Sjetm se te rime iz djetinjstva dok kapam prema Vrpolju. Čini mi se da je tulum gotov. Ipak, da probam još stići do tog pašnjaka... Mrvica sunca čini čuda i ponovo vrtim prema bazi. Nad Brodom totalna sjena, kasnije mi Jozićkaže da je i padalo. Nemajući izbora tapkam do Save po zadnjem rubu tog congestusa. Stižem nisko i prije same rijeke hvatam ponovo dosta jak ali zanesen stupić. Nad sredinom rijeke odlučujem se prijeći u Bosnu pa šta bude - nebo je otvorenije, trenutno lijepo penjem, ima još 15-ak km do brdašaca, možda se isplati... Vozim se 55-60 na sat u balonima, ne vrtim visoko jer hoću što prije stići do brda a i malo sam se zeznuo u mjestu prelaska. Niz vjetar, kamo me stupovi vuku, nalazi se divna, očito termički aktivna nepregledna ravnica. Međutim, na njoj nema niti jedne čitave kuće a cijela je prekrivena zapuštenim raslinjem. S visine od 600m i uz neku osnovnu razinu povijesne informiranosti jasno se može pročitati velik natpis preko cijelih par desetaka hektara - "pazi minirano!". Nakon 3h i 40min. prilazim oranici sa sjeverne strane Odžaka na 100m visine. Inače imam običaj isključiti telefone dok sam u zraku. Ovaj put sam to zaboravio učiniti.

Zadnjih sat i po telefoni su zvonili svakih 10 min., valjda kako je tko sletio, izazivajući u meni prvo revolt a zatim i pomalo s/m veselja što sam, eto, još uvijek "službeno spriječen" javiti se. U 17:00 sunce je još visoko ali već boja polje i šumu onim nježnim, topložutim večernjim rumenilom. Dok planiram slijetanje pogled mi privlači kretnja u periferiji vidnog polja. U fokus ulazi jastreb koji se kružeći podiže s mog namjeravanog sletišta.

Dolazim iza ptice, okrećem u sunce. Tad, dok jastreb penjući se pet metara ispred mene prelazi iz toplozelene u ledenoplavu kulisu a zatim nestaje u suncu, zvoni telefon - melodija "amazing grace" punom snagom razliježe se zrakom, ispunjavajući svojom gustoćom i najsitnije prostore među perjem ptice. Vrteći dva kruga potpuno zaboravljam na visinu, slijetanje, potrebu planiranja, život staje i zgušnjava se u taj tadašnji trenutak jednine.
Srećom, poziv ne traje vječno, a i ptica panično bježi kad me konačno primijeti. Aktualnost trenutka, iako će otisak ostati vječno sa mnom, nepovratno je i naglo izgubljena. Budim se iz transa taman na vrijeme da na brzinu isplaniram prilaz i sletim u maestralnom stilu. Zadovoljan sam, po vremenu leta i sjećanju geografije mislim da mora biti 80-ak do 90-ak km (eh, kako ću se razočarati...) Dok skidam ratničku opremu na cesti u daljini uočavam neugodno, ali ne potpuno neočekivano iznenađenje. Polako, na samo njima svojstven "bjež' kud znaš, što hoć' čini, krij se u jame gorskijeh hridi..." način, bosanski golf obojan u boje izvrsno-represivne grane ministarstva unutarnjih poslova zaustavlja se na cesti stotinu metara od mog položaja. Stoji, nitko ne izlazi. Stojim i ja... Mexican standoff...


Kraj prvog dijela.


U drugom dijelu: granica i prekršaji vezani uz istu - kako biti deportiran u dva koraka. Čemu zapravo služi sportska dozvola? Što sam radio uvečer i kako biti zaustavljen od policije dvije države u jednom danu. Koja je najbolja hrana u dva ujutro? Iznosimo Sonjinu šokantnu tajnu, a bit će i seksa sa životinjama. Kako kartati na preticajnom traku autoceste i gdje je u Brodu dobar čobanac? Ostanite s nama.

II. dio

Priča Mujo Hasi kako je jučer bio u krivolovu:

"I tako Haso, maznem ja srnjaka dvjesta kila u njemu, ne znam kako ću ga iznijet iz šume, autom ne smijem, i nema druge - stavim ja jednu nogu na jedno rame, drugu na drugo rame, i..." tad ga prekine zvonjava telefona.
"Samo malo, komšija - Alo! Je, jesam. Ma rec ti njemu nek uzme dvije vreće bit će dosta. Dobro, može, ajd... ajd, zdravo."
Poklopi i okrene se nazad Hasi: "Haso bolan, gdje sam ja ono stao?"
"Jedna noga na jedno rame, druga na drugo rame..."
"E da! I tako, jebem ja, jebem..."


Enivej, sletio ja, gledaju mene drotovi, gledam ja njih, molim boga da Compeo već jednom spremi track da ga mogu na miru zbuksat u sic, na stanicu sam skroz zaboravio. Brzom analizom jasno mi je da postoje dvije opcije: 1. pravim se blesav, čekam da oni dođu do mene, kažem da sam startao s Vlašića i šta me jebu oni sad?! 1.a) priča prođe, malo popričamo o ljepotama letenja i svatko svojim putem ili vjerojatnija varijanta 1.b) kažem da sam poletio s Vlašića a oni nato kažu da, da gledamo te već sat vremena kako letiš s Vlašića samo nismo znali da je to u HR pa onda evo lisičina, pa varijanta 1.b1) provedem dan na ispitivanju i još dva dana u centru za azilante prije nego što me uz direktan TV prijenos izruče u HR ili lošija 1.b2) nitko više ne čuje za mene a ostatak života provedem sretna kao gospođa Atifa Z. u trećem bloku Zenice. Opcija 2: ja dotrčim do njih s izrazom oduševljenja, prodam im neku priču kako me otpuhalo preko Save, jedva sam spasio živu glavu... 2a) priča prođe, malo popričamo o ljepotama letenja. 2b) priča ne prođe, nekoliko dana ispitivanja, vidi 1.b1. Nakon kraće analize odlučujem se za drugu varijantu, polako prilazim autu, unutra dvije stroge policijske face...

-Dobar dan! Vi sigurno mene čekate!
-Dobar dan! Imate pravo! (ton neugodno strogo služben, ne sviđa mi se, varijanta 1b2 sve je izglednija...)
-Otkud si doletio? Gdje ti je avion? službeno će drugi, naginjući se sa suvozačkog sjedala.
-Ma nisam ja iz aviona, otpuhalo me preko Save, morao sam tu sletit ili bi upo u rijeku i sto posto se utopio (valjda će proći...)
(kraća pauza, kao da odlučuju hoće li muhe pištoljem ubijat, i zatim ključno pitanje)
-Jesi Hrvat?
-Jesam! brzo i ponosno ispaljujem prisjećajući se da sam prije pola sata vrtio iznad šahovnice 10x10 metara nacrtane cvijećem usred nekog kružnog toka. Kaciga, koju sam u činu opreza bio kao ovlaš stavio pokraj sjedala s dalje strane, sad mi nedostaje.
-Pa đe nam tu sleti! uz širok osmijeh će suvozač. -Ajd brate jel imaš kakih dokumenata? Atmosfera se odmah mijenja u službeno-prijateljsku. Pružam putovnicu, prisjećajući se nedavno istekle osobne.
-Jel mogu ja ić složit padobran dok vi to?
-Ma odi, radi šta oćeš, mi samo popišemo ovo pa te možemo odvest do grada ako oćeš.
-Super, evo me odmah!
Sjajno je prošlo, mislim si dok slažem opremu. Ipak, da nisam u pravu naslućujem kad stiže drugi golf, u njemu samo jedan, ispada šef smjene... fak! Dok trpam sic u ruksak vještim pokretom ruke skrivam radio stanicu od nepotrebnih pogleda. Ne mogu vjerovati da sam to propustio! Čovo dolazi do mene i počinje, ljubazno ali službeno...
-Dobar dan, gospodine Damjan (zašto nitko ne može otprve pogoditi prezime?)
-Dobar dan.
-Znate, vi ste tu sletjeli van graničnog prijelaza (ma nemoj, 10 km unutar Bosne smo!). Ja razumijem da ste kažete morali preko Save da se ne utopite al kako onda do tu, šta niste odmah sletjeli?
-Pa činilo mi se dosta zapušteno, strah me bilo mina, reko bolje mi je sletit blizu grada.
-E to vam je pametno! Tamo bi zaglavio sigurno! Al lako za to, nego znate, to je prekršaj, morat ćemo postupat obzirom da ste strano lice ilegalno se nalazite na teritoriju BIH (evo kreće, mislim si. Dobro, u bajbokani kao ilegalni imigrant još nisam bio...). Ja sam se čuo s pograničnom policijom, morat ćete platit kaznu od 100KM. Jel imate toliko?
Vadim novčanik, unutra točno 390kn i 5 EUR. Taman dosta...
-Dobro onda, da vas ne moramo sad vodit sudiji, sad ću vas ja predat kolegama iz granične, oni će vam ispostavit prekršajni nalog i bit ćete prepraćeni u RH.
Trpa me u golfa, oprema taman stane u gepek. Lagana vožnja do malograničnog prijelaza Svilaj, gdje me ostavlja u kontejneru s dva grmalja iz granične policije. Ponovno uzimanje generalija, začinjeno s pitanjem treba li mi medicinska pomoć i imam li primjedbe na postupanje temeljne policije (čak i da imam, u tom kontejneru u vukojebini s njima dvojicom mislim da bih ih zadržao za sebe. Ako netko tokom pendrečenja u kontejneru vrišti a nitko ga ne čuje, da li ga zapravo pendreče?). Opet runda paragliding propagande i objašnjavanja da tu nema nikakih aviona, prekinuta tek oblakom dima dok po makadamskom prilazu skeli kočeći kliže karavanska Škoda granične policije. Unutra, bračni par (fakat ono, pravi, crkveno vjenčanje i sve). Trpaju me otraga, kraj mene sjeda veći od dvojice iz kontejnera i slijedi dvadesetkilometarska vožnja do karaule u Bos. Brodu. Tamo mi naplate kaznu, šef smjene još se jednom ispriča što moraju tako i uz to pita onako kao u šali (svi znamo da je u svakoj šali pola istine) "imamo tu jednog Srbina jel bi se moglo kako sredit da ga palaglajderom (triput sam im morao slovkati p-a-r-a-...) otpuše u Savu?". Lijepo se sa svima pozdravim, razmijenim kontakt-podatke s ovima iz auta (ispada da je tip školski kolega načelnika petrinjske policijske postaje), ono ak si u Brodu i nešto ti treba, samo se javi... OK jesam 400kn lakši ali sve u svemu kad se sjetim šta bi mi vjerojatno napravila hrvatska policija zapravo prilično bezbolno iskustvo. A i dobio sam prijevoz do Broda. Tu me čeka Jozić. Brzo rješavam hrvatsku graničnu policiju ali carinska djelatnica, starija gospođa premazana svim mastima, već je druga priča...
-Imate za prijavit?
-Ništa!
Upitan pogled prema tri kubika ruksaka na mojim leđima.
-To je padobran! uvrijeđeno ću ja
-Kaki padobran? sumnjičavo će ona
-Moj!
-Pa kako to mislite?
-Pa tako, moj, ja na njemu letim.
-Pa ne možete s njim samo tako preć, pa i to je stvar!
-Pa da, tu se slažemo.
-Jel imate vi kaki papir, kaku iskaznicu od kluba ili nešto, kako da ja znam da ste vi stvarno padobranac?
Ne shvaćajući kakve veze ima jesam li ja ili nisam pripadnik zračnodesantnih postrojbi, kopam po novčaniku. Jedini dokument sličan iskaznici koji imam je iskaznica PJK Zagreba na kojoj sam slikan u košulji i, kao i ostali članovi kluba, u kacigi. Totalne blamaže spašava me sportska dozvola, gospođa je naime zadovoljna kad vidi zaglavlje s logom HZS-a. Konačno u HR, sjedam u Jozićevu Fronteru i odlazimo na Bilice, gdje je Ratko već davno sletio i još peglao 1,5h. Nakon sjajnog dočeka (konačno nešto tog dana što je bilo točno onako kako sam očekivao) Zmaj, Biber, Admiral i ekipa me nahranili i napili, kad je pao mrak i zagrijali uz vatru te spremili u auto za Osijek s Ivanom. Uzeo sam i gazdinu rakiju za "onog koji je tu sletio", svečano obećajući da će stići do njega. Hm, Ratko, ako hoćeš bocu, javi se... I tako, pići ona, mjesečina prati, dolazimo u Našice, uključenje na glavnu cestu, mazne ona sa 60km/h kraj znaka STOP ravno metar pred policijski auto koji ide glavnom cestom... Naravno, za dvije sekunde noć osvjetljava plava rotacija, ko u američkim filmovima. Pristup policajca takav da sam se odmah prisjetio kad sam zadnje cijepljen protiv bjesnoće i tetanusa. Ipak, žena za volanom i uvjerljivo NE na proškrgutano pitanje "jeste li konzumirali alkohol?" čine čuda, prolazimo bez kazne. Dernek se nastavlja u Osijeku do oko dva ujutro, zatim na kasnu večeru - četiri vruća bureka s mesom. Tokom transporta jedan postaje i burek s mesom i asfaltom, koji veselo hrska u Neninim ustima (on ga je začinio pa je i fer da ga jede). Spavanje na aerodromu u Čepinu donosi i jedan slatkasto-neugodni šok. Naime Sonja, najveći muškarac među paraletačicama, još uvijek sa sobom nosi jastučić u obliku nekakve životinjice bez kojeg, izgleda, ne može mirno zaspati. U našem stanju posvemašnje opitosti, nekoliko minuta nasamo sa životinjom dok Sonja pere zube brzo dovodi do nastanka niza fotografija, prvo sasvim benigno nasilnih a zatim sve pada u vodu kad čičak na životinji popušta pod Boškovićevim naletom te se ista raspolavlja. Popravljamo ju, te se praćeni izljevima gnjeva povlačimo na kratkotrajno spavanje jer sutra je novi, bolji dan... koji smo, da skratim, usrali jer smo svi bili mamurni i startali prekasno pa nam je zatvorilo. U povratku još dobra prometna na autoputu pa smo mogli iskoristiti jedinstvenu priliku - pola sata kartati belu nasred voznog traka autoceste. Još čobanac u brodskom restoranu Jelen (Joza odlična preporuka, hvala) dovršava lijep iako (za nas) neletački dan. Po dolasku kući još obračun putnih troškova - ispada da je ovo najskupljih 68km preleta u mojoj karijeri - kilometar 10 kuna. Sreća pa je tu doktorska plaća... Još dva dana godišnjeg. Malo se moram i odmorit pa više neću letit, iako mi je recimo već malo žao za danas...

p,
D.

P.S. Zahvala ide cijeloj ekipi u Osijeku, doček i rad besprijekoran. Formira se kao pravi budući XC centar, samo da je bar malo bliže. Sljedeća trodnevna anticiklona definitivno je crvenim slovima u kalendaru... a do tad, klinka v1.2beta doživjet će i svoje 1.3 izdanje koje će mi omogućiti lako otkačivanje pod silom. Eh, gdje mi je onda kraj...

(tekst Damjana Marina prenesen sa grupe hr.rec.sport.slobodno-letenje uz dozvolu autora)