Hrsto

Gdje Neretva hladna teče

Petak, 28.03.2008.

Povodom održavanja Mostar KUP natjecanja u preciznom slijetanju, odlučili smo iskoristiti priliku i posjetiti naše prijatelje parajedriličare iz BiH. U petak ujutro Morelli i ja krenusmo na put, u zemlju disko-klubova, prijateljski nastrojene raje i snijegom pokrivenih planinskih vrhova.

Put nas je vodio u smjeru Tuzle, i imali smo manjih problema u snalaženju jer nigdje nije bilo nikakvih putokaza. Ipak, uz pomoć karte, GPS navigacije, intuicije i uputa slučajnih prolaznika, unatoč par pogrešnih skretanja uspijevamo ostati na pravom putu.

Nakon Tuzle osjetili smo glad, i potražili spas u jednom od restorana koji se nalaze uz prometnicu. Tu su nas ljubazni domaćini pogostili sa hladnom janjetinom, a Morelli je nakon ručka od konobarice dobio i nešto slatko.

Nastavljamo dalje polako vozeći u koloni iza kamiona po nepreglednim krivinama i neprestanim usponima i spuštanjima, te stižemo i do Sarajeva. Dok vozimo Sarajevom, na semaforu ispred nas na crvenom stoje dva Golfa u susjednim trakama, i vidimo da jedan vozač otvara suvozačka vrata i nešto pokazuje i govori drugome. Počinjemo se pitati što se to događa, kad drugi vozač spusti svoj prozor i dobaci cigaretu prvome. "Imaš pljugu, jarane?"

U Sarajevu radimo predah uz kavicu, i od konobara pokušavamo saznati nazive okolnih toponima. "Kako se zove ona tamo planina?" "Nije to planina, to je brdo", odgovara konobar.
Sjedamo u auto i ostavljamo Sarajevo za sobom. Sunce se spušta i polako pada mrak. Cesta se probija između planina i vozeći uz Neretvu približavamo se našem odredištu. Ulazimo u Mostar i koristimo priliku da zadnji puta pogrešno skrenemo i promašimo dogoverno mjesto sastanka sa domaćinima.

Na kraju ih pronalazimo i oni nas dovode do baze, kafića "Pink". Ovdje se upoznajemo sa domaćinima i ostalim pilotima koji su već došli. Razmjenjuju se iskustva, pokazuju slike, prepričavaju dojmovi sa putovanja.

Za prenoćište su nam organizirali spavanje u dvorani judo kluba, koja se nalazi u blizini. Klepton, Vojo, Morelli i ja širimo vreće za spavanje na strunjačama. Vojo se predomisli, i ode spavati u svoj auto.

Subota, 29.03.2008.

Probudili smo se i krenuli do baze na jutarnju kavu. Na putu do baze prolazimo pored Vojinog auta, pa i njega probudimo. U "Pinku" nam konobar donosi novine, a na naslovnici Večernjaka naslov "NLO iznad Mostara".

S autima odlazimo do sletišta i polako se počinju skupljati piloti sa svih strana BiH, a ima ih i iz Hrvatske i Srbije. Vojo ne čeka prijevoz na start, nego odlazi sa svojim autom i polijeće ubrzo nakon sonde. Mi ostali ukrcavamo se u kamion koji nas odvozi na jugoistočni start na Planinici.
Morelli polijeće među prvima bez ikakvih problema. Ja ostajem na startu i gledam ostale pilote kako polijeću. Neki piloti ne uspijevaju poletiti iz prve, pa uglavnom završavaju u grmlju pored starta. U međuvremenu Vojo se vraća na start i ovaj puta poveze u tandemu jednu djevojku. Bruno odstarta i ostane u zraku preko sat vremena.

Svi piloti iz prve serije su poletili, a na startu smo ostali nas šestorica "neletača" i čekamo da netko dođe po nas. Nakon dugog čekanja konačno dolazi kamion i dovozi pilote.
Vjetar je okrenio smjer, i sada se nitko ne usudi poletjeti, svi samo sjede i čekaju. Morelli i ja pješke odlazimo na drugi start da vidimo kakvi su tamo uvjeti. Vjetar je tamo jači, ali piloti polijeću. Morelli raširi svoje krilo da poleti, ali mu se na putu nađe krilo drugog pilota, i da ga ne pregazi skoči preko njega i padne. Uspijeva poletjeti iz drugog pokušaja i otisne se na jedrenje iznad grada.

Vjetar pojačava i ostali piloti se predomišljaju hoće li poletjeti. Većina ih ipak odluči da neće i spakiraju svoja krila. Kombi dolazi po nas i odveze nas dolje na sletište. Počinje kiša.
Za večeras nam je organizirano spavanje u Mostarskoj vojarni, u zgradi za časnike. Ne puštaju nas autom u krug vojarne, ali imaju kombi kojim nas prevoze do naše zgrade. Spavamo kao bebe.

Nedjelja, 30.03.2008.

Vojo nam se osvećuje što smo ga jučer probudili, pa prolazi zagradom i budi sve po redu. Uzimamo svoje stvari i polako pješice krećemo prema portirnici.

Kratki pogled na Mostarski aerodrom i krećemo nazad u grad, pokušavajući po sjećanju pronaći bazu. Putem odlučujemo pronaći stari most, jer kakav bi to posjet Mostaru bio a da ne vidimo most? Bez problema pronalazimo most i odradimo jedan fotosession na njemu. Nakon slikanja sjednemo na kavu i pridruži nam se grupa pilota koji su također došli vidjeti most.

Pronalazimo bazu i odlazimo s ostalima do sletišta. Ja bih se htio provozati u tandemu, ali vremenski uvjeti ne obećavaju. Odlazimo na start da vidimo kakva je tamo situacija. Vlado, koji me je trebao provozati, se ne usuđuje poletjeti u takvim uvjetima.

Opraštamo se i krećemo kući. Na putu kući stajemo u Jablanici kod srušenoga mosta. Prisjećamo se Tita i partizana, i slikamo se pored topa.

Nastavljamo kući i ovaj puta se odlučujemo ići preko Doboja. To se pokazalo kao dobra ideja, jer je cesta bolja i stigli smo znatno brže. Na granici nije bilo nikakvih problema i sat vremena kasnije bili smo u Osijeku.

Zahvaljujemo se organizatorima na gostoprimstvu, i vjerujemo da će ovaj događaj prerasti u tradiciju.